Mi2MaMa@20:Tehnologija i Mediji

Ovaj samointervju dio je serije otvorenih razgovora u okviru programa samoarhiviranja na otvorenoj infrastrukturom pod nazivom mi2-MaMa @20.
Ovaj razgovor ima fokus na razvoju (otvorenih) tehnolgija i medija (ovo je prva javna verzija, otvorena za komentiranje i editiranje na ovom wikiju).

ključne riječi: mi2 web, RadioActive, Mi2lab, Indymedia, TamTam, Hacklab, NSND – Ništa se neće dogoditi

Počeci Multimedijalnog instituta i otvorene tehnologije

Multimedijalni institut ili kraće mi2 (po svojoj mi2.hr domeni) nastao je 1999. u Zagrebu, kao osamostaljena civilna organizacija transformacijom internet programa Instituta otvoreno društvo (slično Ljudmili u Ljubljani 4-5 godina ranije), a paralelno s osamostaljenjem Centra za dramsku umjetnost i SCCA.
U početku je organizacija bila smještena u prostoru Instituta u Hebrangovoj, djelujući kao ured i multimedijalna edukacijska učionica, s web i email hosting infrastrukturom, dva uposlenika bivšeg programa, tri nova te manja grupa volontera. U program, kasnije Institut od suradnika je prvi stigao Marcell, koji je pozvao Vedrana Gulina i Teodora Celakoskog. Od njih su se u koncentričnim krugovima širili pozivi na priključivanje prema ljudima koji su radili na temama mrežnih tehnologija, novomedijske estetike, aktivizma i društvene teorije. Uspostavom prvih participativnih, kreativnih i aktivističkih web projekata mi2.hr paralelno postaje relevantan web kontekst za nove kibernaute.
Otvaranjem javnog prostora net.kulturnog centra “MaMa” 2000. godine u haustoru Preradovićeve 18, mi2 postaje i javno mjesto susreta, prezentiranja, rada i internet usluga širokog dijapazona aktivističkih, kulturnih i tehnoloških organizacija, inicijativa, pojedinaca i nasumičnih posjetitelja. Uskoro se pokreće i mi2lab kao i izdvojeno novo mjesto fokusirano na medijaske produkcije i edukacije.
Kasnije se MaMa internet cafe transformira u manje formalni prostor za druženje i prvi zagrebački hacklab, koji je u zadnje vrijeme produkcijski prostor za podcaste i za digitalizaciju literature. Od sredine 2000-ih program Razmjena vještina, s filmskim potprogramom G33koskop i regionalnim okupljanjima hakera Ništa se neće dogoditi, okuplja entuzijaste za računalne tehnologije i programske jezike.
Online infrastruktura se vremenom reducirala i transformirala od autonomne serverske infrastrukture, kolokacijskih self-hosting servisa, prema potpuno virtualnim i samo povremenim eksperimentalnim potrebama. Prostor i dalje ugošćuje programe koji se bave računalnom i medijskom kulturom među kojima je ponovno intenzivirano okupljanje Razmjene vještina, a od 2022. godine i redoviti rad organizacije Format:C s edukacijama oko web samo-hostanja, raznih FLOSS alata i otvorenog hardwarea.

  • Sugovornici:
    • < Marcell Mars, napredni korisnik Interneta.>
    • < Vedran Gulin, umirovljeni online media dizajner koji je tastaturu zamjenio eksperimentima u ugostiteljstvu>
    • < Željko Blaće, priučeni, povremeno entuzijastični no češće ironični ili cinični open media-tehno generalist, od 2020. se ipak više fokusira i identificira kao Wikimedijalac (te korisnik Haiku OSa)>
    • <Tomislav Medak, član teorijskog i izdavačkog tima Multimedijalnog instituta, digitalni knjižničar-amater i istraživač s doktoratom o tehnopolitici i planetarnoj ekološkoj krizi>
    • < Aleksandar Erkalović – Aco, još uvijek sanja da će izdati svoju Indy igricu ali u stvarnosti zaglavio profesionalno u IT-u>

Kako, kada i zašto ste se pridružili u djelovanju u ovom polju?

Marcell: Sublink 1996. je omogućavao igranje u lokalnoj mreži, ali i dialup pristup internetu preko više računala. Koliko god je bilo uzbudljivo igrati Quake u lokalnoj mreži Internet je bio još uzbudljiviji. “View source” je bio vrlo vidljiv u izbornicima ranih web preglednika. Tako sam se nekako pridružio djelovanju u ovom polju.

U vrlo ranim danima Sublinka objavljivan je i magazin/fanzin “Net” koji se mogao kupiti na kioscima. U jednom broju “Neta” je Igor Marković sa Andreasom Broeckmann, možda i Geertom Lovinkom, objavio neki kritični članak o Internetu. Meni se to svidjelo, a ja bi u to vrijeme, kad bi mi se nešto svidjelo poslao mejl i prijavio sviđanje. Nizozemac je odgovorio kako ne razumije hrvatski, a Igor Marković je došao i intervjuirao me za Arkzin. Preko njih sam ne samo upoznao ljude “sa (internacionalne) scene” nego naučio i da, u mnogim poljima, postoji fenomen “scene”.

Godinu i pol dana kasnije otišli smo Teo, Vedran i ja u Labin. Napraviti još jedan cybercafe. LABinary. Pa smo se nakon godinu i po dana vratili u Zagreb i osnovali Net.culture club Mama (unutar Multimedijalnog instituta). U međuvremenu sam između Zagreba-Labina-Zagreba bježao od služenja vojske i proveo neko vrijeme u Londonu. Tamo sam radio u Backspace-u. Ja sam znao samo za Cyberiu u SoHou, a Toni Prug mi je rekao da je Backspace bolji.

Otvarao sam puno HTML stranica, ali sam skoro sve učio i naučio u direktnom susretu s ljudima. Ivana me uvela u Linux i sistem administraciju, Aco mi je razbijao iluzije da sam naučio išta programirat, Vedran mi je pokazivao kako se gleda u ekran koji nije samo tekst, a kad je tekst na ekranu da postoje fontovi. Namćor me naučio više Flasha u jednom razgovoru nego što sam ja naučio sam prije toga u par godina igranja u Flashu. U tom razgovoru sam ja njega trebao naučiti što znam, a on me samo pitao što je već njega zanimalo.

Otvaranjem Net.culture club Mama dobili smo pravu priliku da stvari za koje smo vjerovali da su moguće u dodiru s novim tehnologijama pretvaramo u projekte koji komuniciraju s javnošću.

Vedran: Sublink je 1996. bio jedna od rijetkih PC igranoica i još rijeđe mjesto koje ima pristup Internetu, a Marcell valjda jedina osoba s kojom sam mogao razgovarati o tehnologiji iz budućnosti. Od trenutka kad smo nagovorili vlasnike da ga pretvore u “cybercafe” praktički smo živjeli tamo i na dnevnoj bazi upoznavali razne tehnologije, ali i entuzijaste koje su iste zanimale. Kad smo počeli proizvoditi online sadržaje za sve koji su to željeli bili smo skoro pa prvi korisnici Flash tehnologije u HR 🙂

Nisam točno siguran kad, ali jedan od big deal momenata je bio i poziv za uređivanje naslovnice tada za monitor.hr kojem smo potpuno “revolucionarno” prebacili sve vizuale i fotografije u crno-bijelo i napravili nekoliko jednostavnih tutorial za Flash 🙂

Željko: Pridružio sam se, preko Mojmira iz Legena, Marcellu (informiran netom iz Londona), Guliću (vješt grafičar), te kasnije i sa ostalima (naknadno u OSI internet program -> mi2) od 1999. i radio u ovom polju (najčešće edukacije i zagovaranje, manje web produkciju i povremeno istraživanje) prvenstveno jer sam se i družio na te teme 1998-1999. Dodatna veza je bio i Arkzin koji je već prerijetko izlazio. Iskreno nisam imao ‘analogne’ sugovornike drugdje do fizičkog prostora net caffea Sublink, gdje bi njima došao, bez potrebe za surfanjem, kao Unix weirdo sa Alu.hr, na ‘redovne’ FLOSS prepirke oko MsWindows:Unix, IE:Mozilla, FLASH:JAVA/SMILE i kasnije diskurzivnog zajedničkog rada oko LABinary newslettera (alt-art vs. pop culture) i događaja u Lamparni. U to vrijeme naši informatički časopisi su još rijetko pokrivali Slashdot.org i WIRED.com teme i bilo što van velike IT industrije, osim djelomice VIDI-ja. Kasnije smo zajedno razvili RadioActive web koji je vjerojatno bio originalan mix Slashdota, WIREDa, Arkzina, VIDIa i Monitor.hr, na koji su se zakačili neki studenti novinarstva i iskusnija ‘cool’ ekipa entuzijastična oko novih medija i mimo mainstreama.

Kako je vrijeme odmicalo u prostoru Internet programa OSI-a, tako smo se više usaglašavali i surađivali-nadopunjavali. Kada su započele ‘rutinske’ medijske edukacije, ja bi ljude informirao i educirao o web protokolima i standardima, a izbjegavao proizvode i ‘rješenja’ 🙂 Kada su se pridružili Ivana Pavić i Aleksandar Erkalović, kao informiraniji praktičari ovaj dio rada i zagovaranja postao je bitniji i mi2 je više i češće postajao mjesto zagovaranja i okupljanja oko FLOSSa (moj fokus su bile najviše Drupal i Blender3D zajednice koje sam okupljao, manje PhP Nuke i Indymedia HR sa Ivanom).

Aco: Iz meni danas neobjašnjivih razloga u jednom trenutku sam počeo raditi na web siteu koji je služio kao neki showcase sa tutorialima za programski jezik Python. Pretpostavljam da je to bilo neke 2001. godine. Preko neke treće osobe Marcell Mars je to vidio i pozvao me da navratim da Mi2 instituta da vidim što sve zanimljivo oni rade sa Pythonom. Radilo se o nekim interaktivnim alatima i eksperimentima koji su kombinirali Python i Flash. Flash je u tom trenutku bio jedini način za multimedijalni web, bio je meni nešto skroz novo i činilo se kao nova najuzbudljivija stvar u tom trenutku.

Za drugi Otokultivator na Visu su Tonći Kožul i Zoran Lazić (ili je ono bio Romano Simić) organizirali radionicu kreativnog pisanja. Marcell, koji je u tada bio veliki Wiki entuzijast ih je nagovarao da to rade u Wikiju. Ne sjećam se točno kako sam ja završio u priči ali mislim da sam im trebao pomoći rješiti to sa postojećim MoinMoin Wiki alatom ali nekako je završilo da smo napravili svoju kopiju MoinMoin wikija koju smo prozvali TamTam. Bila je to Marcellova ideja. Razumljivo, ja sam htio da se alat zove GNU Wiki ili nešto slično. Prvi testeri su bili sudionici radionice kreativnog pisanja. Prije toga nisam bio upoznat sa Wikijima ali sjedeći sa sudionicima, pomažući im i proživiti s njima zajedno genijalnost Wiki kod kolaborativnog pisanja učinilo je i od mene Wiki entuzijastu. TamTam se koristio i za izradu dnevnog Newslettera. Taj dio mi je pomogao shvatiti da se Wiki može koristiti za kompleksnije tekstove i siteove koji su i vizualno drugačiji od uniformiranih i dosadnih tadašnjih Wiki siteova.

Tom: Tehnološkim aktivnostima mi2 pripadam tek uvjetno, više kroz kritičku perspektivu na copyright i intelektualno vlasništvu, u koju me je inicirao Marcell. Od 1999. moj udio u mi2 je primarno bio kroz Past:forward, program filozofskih predavanja i izdanja, koji smo vodili Petar Milat uz nekolicinu suradnika. Također, na našem organizacijskom webu redovito sam objavljivao prijevode s njemačkog, francuskog i engleskog aktualnih tekstova koje su kritički glasovi tih ranih 2000-ih još redovito objavljivali po istaknutim medijima. Dijelom sam kroz radionice u Hebrangovoj i u MaMi naučio html i osnove Linuxa. Ulazak u tehnološko dolazi tek u kontekstu Egoboo.bitsa i TamTama negdje 2003, kada Marcell i ja priređujemo online zbornik GNU Pauk u kojem smo sabrali prijevode tekstove koji su nam se činili formativni u tom trenutku za promišljanje kako model kolektivne proizvodnje bez privatnog vlasništva iz slobodnog softvera prenijeti na širu kulturnu proizvodnju.

Kako je program, projekt ili aktivnost začet(a)? Koje su aktivnosti činile istu?

Vedran: Sve OSI aktivnosti su se nekako prirodno razvile iz naše opsjednutosti tehnologijom i Marcellovog razumijevanja šireg konteksta mogućnosti i utjecaja na društvo pa sam tako i ja u tom paketu polako preuzeo ulogu onog lika kojii radi vizuale za većinu stvari koje su u budućim projektima nastajale. Ozbiljnije dizajnerske zahvate je s vremenom preuzeo Ruta koji mi je u ta doba, u paketu s Kršićem, bio dizajnerski mentor…

Marcell: vidi pod Tomi.

Aco: Nakon Otokultivatora je pretpostavljam svima bilo jasno da imamo alat koji se može vrlo lako koristiti i prilagoditi za različite namjene. Iz toga je nekako narastao alat koji je postao farma za različite TamTam siteove koji su se lako mogli vizualno prilagođavati i proširivati sa različitim dodacima (Kalendar, Galerije itd.). Unutar mi2lab-a nastavio sam raditi na proširenju TamTam-a, održavanja farme i implementacijama za različite udruge ili projekte.

Poučen svim greškama i problemima koji su se pojavljivali radio sam i na TamTam 2. To je bio projekat napisan ispočetka koji je imao dosta ideja koje se mogu viditi danas kod modernih Wiki-a kao što je Notion. Na žalost, ponajviše mojom greškom rekao bih, TamTam nikad nije postao open source projekat koji se proširio i TamTam 2 nije nikad dovršen. Postojala je jedna implementacija za ekipu sa Novih Medija na ALU. Ne sjećam se više detalja ali bilo je izrazito lako embedati video i audio sadržaje unutar svojih stranica. Na žalost, to je tu negdje stalo.

Tom: Nakon GNU Pauka popratne aktivnosti oko tehnologija koje smo Marcell i ja radili oko kulture i teorije hakiranja, tzv. slobodne kulture i zajedničh dobara su se multiplicirale. Krajem 2003. inicirali smo lokalizaciju Creative Commons licenci u hrvatski pravni okvir koje su onda i puštene u javnost 2005. u sklopu prvog od tri festivala Sloboda stvaralaštvu! U tom periodu organizirali smo i niz predavanja o slobodnoj dostupnosti informacija u društvu znanja u sklopu kojeg su u Zagrebu gostovali Jimmy Wales, Eben Moglen, Lawrence Lessig, Lawrence Liang, Joi Ito i Richard Stallman. Nešto kasnije Marcell i ja ćemo napraviti konceptualnu izložbu System.Hack() koja se sastojala od jedne sjajne knjige eseja i izložbe šest predmeta koji predstavljaju šest hekova velikih tehnoloških sistema u hotelskoj sobi. U nekom trenutku put koji je nudila GNU Opća javna licenca kao model za dokidanje vlasništva u kulturi pokazao se da ne ide nikamo i posvetili smo se piratstvu. U okviru Marcellovog i mog rada na programu Javna knjižnica nastat će i infrastruktura i proces digitalizacije knjiga i izgradnje infrastrukture dijeljenja. U osnovi, moj udio u tehnološkoj priči bila je često nadgradnje, a manje tehnološka per se.

Željko: Unutar mi2lab-a moj rad je bio oko promocije, edukacije, djelom istraživanja i aplikacije za TamTam, što je u praksi bilo širok raspon od lokalnog demonstriranja i podrške do festivala po Europi. Budući da sam koristio wiki tehnologiju (prije njenog širenja kroz Wikipediju), te znao neke naprednije koncepte zahvaljujući prvenstveno Walteru van der Cruijsenu i indirektno Luki Frelihu (iz Ljudmile) koji su potakli stvaranje našeg prvog wiki web projekta za ASU2 u Labinu 2001.[1] TamTam je bio bitno vizualno atraktivniji, jednostavniji i mogućnostima bogatiji wiki koji je privukao pažnju mi2 bliskih inicijativa i organizacija, koje su ga koristile unutar wiki farme TamTam.mi2.hr, da bi u jednom trenutku to činilo više desetina javnih i privatnih wiki webova, što je potrajalo do 2004 ili 2005. godine?

Tko su ljudi i organizacije koje su sudjelovale u njegovoj realizaciji? U kojem se kontekstu program odvijao i kakav je njegov trag? Gdje se može naći dokumentacija i arhiva događanja i rezultata programa?


Tko su ljudi i organizacije koje su sudjelovale u njegovoj realizaciji? U kojem se kontekstu program odvijao i kakav je njegov trag? Gdje se može naći dokumentacija i arhiva događanja i rezultata programa?

Željko: Prelaskom na složenije ali veće CMSove, Drupal je postao najprogresivniji i najmoćniji FLOSS u CMS polju, upravo kao i Blender3D u polju 3D alata, pa možda i multimedije, a oba kružoka su pokrenuta u mama klubu. Oba kružoka su bili i ostali neformalni, te su naknadno nalazili i druge partnere za svoje javno predstavljanje i okupljanja (uključujući za Drupal veće institucije kao SRCE-CARNet i za Blender, Akademiju likovnih umjetnosti, gdje je već par generacija studenata izašlo s Blender3D vještinama).

Tom: Politizacija slobodnog softvera, licenca za slobodna djela i piratstva bila je sprva izravno integrirana u međunarodni kontekst i nastajanje pokreta za slobodnu kulturu. Naš interes za prijenos modela kolektivne proizvonje bez privatnog vlasništva iz slobodnog softvera podudarao se s nastajanjem Wikipedije, Creative Commonsa i Access to Knowledge pokreta. Saveznici su donekle bili CARNet, HULK i znanstveni knjižničari, ali u puno većoj mjeri aktivisti i umjetnici – pogotovo ekipa oko EgoBoo.bits. U 2007. smo u Dubrovniku organizirali i globalni summit pokreta za slobodnu kulturu. Kako se taj pokret mejnstrimirao, tako se njegov transformativni potencijal fokusirao primarno na otvoreni pristup u obrazovanju, znanju i znanosti. Kultura je i dalje bila domenom privatnog vlasništva, stoga smo u nekom trenutku krenuli u drugom smjeru, vrativši se kulturi piratstva kakva je u 90-ima bila dominantna u našem dijelu svijeta kao obliku praktičkog propitivanja i nadilaženja privatnog vlasništva kao režima kontrole dostupnosti društvenih dobara koja trebaju svima. Priča oko Javne knjižnice i dostupnosti znanja kroz pirastvo postat će uklopljen u institucije umjetnosti i izlagan u nekim od najvećih muzeja i galerija poput madridske Reine Sofije, bečkog Kunsthallea, štutgartskog Würtembergischer Kunstverein, zagrebačke Galerije Nove, nadasve kroz suradnje s kustosim kolektivom Što, kako i za koga/WHW.

Međutim, čitav ovaj smjer djelovanja oko digitalnih zajedničkih dobara, kao i upravljanje prostorom koji je de facto bio svim akterima društvene promjene slobodno na raspolaganju da stvaraju i stvaraju u suradnji jedni s drugima, oblikovala je i razmišljanje o fizičkom prostoru kao zajedničkom i javnom dobru. To će ostaviti traga i na organiziranju oko Prava na grad i borbi protiv posljedica kriminalne privatizacije društvenih dobara u postsocijalističkoj tranziciji koje će započeti 2006-2007. godine.

GNUPauk je nestao s nestajanjem TamTama. SystemHack() dostupan je kao knjižica. Program Javna knjižnica dostupan je na https://memoryoftheworld.org/.